Očinstvo koje čuva život

Poslanje očeva u katoličkom kontekstu

Na Dan očeva Crkva ne čestita samo jednu obiteljsku ulogu. Ona podsjeća na zvanje koje je tiho, često umorno, ponekad ranjeno, ali nezamjenjivo: biti otac. U katoličkom razumijevanju očinstvo nije tek biološka činjenica ni društvena funkcija hranitelja obitelji. Ono je poslanje: primiti život kao dar, čuvati ga, odgajati ga, uvoditi ga u slobodu i pokazivati mu lice Boga koji nije dalek, nego Otac.

Kad se zajedno čitaju Drugi vatikanski sabor, Familiaris consortio Ivana Pavla II., Amoris laetitia pape Franje, Katekizam i Patris corde o svetom Josipu, vidi se jedna dosljedna nit: Crkva ne govori o ocu kao o nostalgičnoj figuri iz prošlosti, nego kao o osobi čija je prisutnost presudna za budućnost. Pitanje očinstva nije sporedno “obiteljsko pitanje”. Ono je pitanje vjere, odgoja, društva i duhovnog zdravlja nove generacije.

Drugi vatikanski sabor u Gaudium et spes naziva obitelj “školom dublje čovječnosti” i ističe da je aktivna prisutnost oca dragocjena za formaciju djece. Tu se već nalazi temelj: otac nije ukras obitelji, niti povremeni autoritet koji se uključuje kad nastane problem. On je osoba čija prisutnost pomaže djetetu da nauči granice, odgovornost, povjerenje, rad, molitvu i sposobnost za život izvan vlastite sebičnosti.

Sveti Ivan Pavao II. u Familiaris consortio ide korak dalje. On govori da je mjesto i zadaća oca u obitelji “jedinstvena i nezamjenjiva”. No odmah upozorava na dvije suprotne opasnosti: odsutnost oca i tlačiteljsku prisutnost oca. Dakle, katolički govor o očinstvu nije povratak grubom patrijarhalnom modelu u kojem otac vlada, a drugi šute. Crkva odbacuje i odsutnog oca i oca koji ponižava, osobito ondje gdje se muškost pretvara u nadmoć nad ženom ili djecom. Istinsko očinstvo je autoritet koji služi.

U istom dokumentu stoji jedna od najsnažnijih rečenica katoličkog nauka o očevima: muž i otac pozvan je na zemlji “objavljivati i ponovno živjeti samo Božje očinstvo”. To ne znači da je otac Bog, nego da djeca po njemu mogu naslutiti kakav je Bog: vjeran, pravedan, strpljiv, zaštitnički, ali i nježan. Otac to čini odgovornošću za začeti život, odgojem koji dijeli sa suprugom, radom koji ne razdvaja obitelj nego je učvršćuje, te svjedočanstvom zreloga kršćanskog života. Drugim riječima, djeca ne trebaju oca koji zna govoriti o vjeri, a nikada ne moli; trebaju oca čiji život ne proturječi njegovim riječima.

Papa Franjo u Amoris laetitia dijagnozu čini još izravnijom. On govori o zapadnoj kulturi kao o “društvu bez očeva”. Problem današnjice, kaže, nije toliko prejak otac koliko otac koji nije ondje: fizički, emocionalno, duhovno ili odgojno. Posao, umor, ekran, vlastite ambicije i strah od autoriteta mogu muškarca učiniti prisutnim u kući, a odsutnim u životu djece. No Franjo jednako jasno dodaje: biti prisutan ne znači kontrolirati. Otac koji sve nadzire guši rast; otac koji je doista prisutan daje sigurnost iz koje dijete može sazrijevati.

Zato je sveti Josip najčišći kršćanski model očinstva. U Patris corde papa Franjo piše da se očevi ne rađaju gotovi, nego se postaje ocem onda kad čovjek preuzme odgovornost za život drugoga. Josip nije Isusa posjedovao. On ga je čuvao. Nije bio u središtu, nego je služio Božjem planu. Njegova veličina nije bila u velikim riječima, nego u poslušnosti, radu, zaštiti, hrabrosti i slobodi. On je u Betlehemu od siromašnih uvjeta napravio dom; u opasnosti je ustao noću i poveo obitelj u Egipat; u Nazaretu je Isusu dao ritam rada, molitve i skrovite vjernosti.

To je važno i za naše hrvatske katoličke obitelji u Kanadi. Mnogi su očevi nosili ili još nose teret dugih radnih dana, brige za kuću, jezika, budućnosti djece i očuvanja vjere u kulturi koja sve češće živi kao da Bog nije potreban. No kršćanski otac nije samo onaj koji “donosi kruh”. On je onaj koji pokazuje zašto se kruh blagoslivlja. On ne prenosi samo prezime, nego i pamćenje: vjeru, nedjeljnu misu, poštovanje prema majci, ljubav prema domovini bez mržnje prema drugima, pošten rad, čast, oprost i svijest da život ima smisao jer je primljen od Boga.

Katekizam Katoličke Crkve naziva obitelj “domaćom Crkvom” i kaže da su roditelji prvi navjestitelji vjere svojoj djeci. To je velika, ali i oslobađajuća istina. Dijete vjeru najprije ne uči iz knjige, nego iz atmosfere doma: vidi li se u kući znak križa, čuje li se molitva, zna li se oprostiti, čuva li se nedjelja, blagoslivlja li se obrok, govori li se o drugima s poštovanjem. Otac koji se zna prekrižiti pred djecom već propovijeda. Otac koji se zna ispričati nakon pogreške uči djecu da autoritet ne znači nepogrešivost. Otac koji vodi obitelj na misu govori bez mnogo riječi: Bog je prvi.

Pastoralno je, ipak, nužno reći i ono osjetljivo: Dan očeva nije svima lagan. Neki su očevi pokojni. Neki su bili ranjeni, grubi ili odsutni. Neka djeca nikada nisu primila očinsku blizinu koju su trebala. Neki muškarci nose bol neostvarenog očinstva. Neke majke same nose ono što su trebale nositi dvije osobe. Crkva tu ne smije dodavati krivnju, nego donositi ozdravljenje. Upravo zato postoji i duhovno očinstvo: djedova, kumova, učitelja, svećenika, redovnika i svih muškaraca koji nekome postaju sigurna, čista i odgovorna prisutnost.

I za svećenike je ovo riječ savjesti. Duhovno očinstvo nije naslov, nego način služenja. Svećenik ne postaje otac time što ga ljudi tako zovu, nego time što rađa vjeru, čuva povjerene, prati ranjene i ne prisvaja one kojima služi. Kao i sveti Josip, on mora znati stajati blizu, ali ne u središtu; voditi prema Kristu, a ne prema sebi. Zato Crkva treba i obiteljske i duhovne očeve: muškarce koji ne bježe od odgovornosti.

Na Dan očeva zahvaljujemo Bogu za očeve koji su bili tihi stupovi obitelji. Ali ih i molimo da ne odustanu od svoga poslanja. Ocu ne treba savršenstvo da bi bio blagoslov. Treba mu vjernost: biti ondje, čuvati, raditi, moliti, tražiti oprost, blagoslivljati i puštati djecu da rastu u slobodi djece Božje. U tome je kršćansko očinstvo: biti sjena nebeskoga Oca, dovoljno blizu da dijete osjeti sigurnost, dovoljno ponizan da ga ne zarobi, i dovoljno vjeran da mu pokaže put prema Bogu.