Imena urezana u Božje dlanove

Uz 6. Svjetski dan djedova, baka i starijih osoba

Postoji rečenica koju nitko ne izgovara olako: „Zaboravili su me.” Ona se ne čuje uvijek naglas. Ponekad šuti u stanu u kojem telefon dugo ne zazvoni. Ponekad sjedi na rubu kreveta u domu za starije. Ponekad se sakrije iza osmijeha bake koja kaže: „Samo vi radite, znam da nemate vremena.” U svijetu u kojem smo povezani više nego ikada, mnogi ljudi ipak ostaju izvan najvažnije mreže: mreže blizine, pažnje i ljubavi.

Zato ovogodišnja tema 6. Svjetskog dana djedova, baka i starijih osoba zvuči kao evanđelje za naše vrijeme: „Tebe ja zaboraviti neću” (Iz 49,15). To nisu samo lijepe riječi za prigodni plakat. To je Božji odgovor čovjeku koji se pita vrijedi li još, treba li ikome, ima li njegovo lice još ime. Po proroku Izaiji Bog govori narodu koji se osjeća napuštenim: može li majka zaboraviti svoje dijete? I kad bi se to nemoguće dogodilo, Bog kaže: ja tebe neću zaboraviti. Još snažnije: „Gle, u dlanove sam te svoje urezao” (usp. Iz 49,16). Dlan nije arhiv ni ladica za uspomene. Dlan dodiruje, nosi, podiže, blagoslivlja. Bog nas ne sprema u prošlost. On nas nosi.

U svojoj poruci za ovaj dan papa Lav XIV. podsjeća da starije osobe često prekriva „veo zaborava”: u obiteljima gdje zavlada samoća, ali i u ustanovama gdje čovjek riskira biti sveden na broj kreveta, dijagnozu ili potrebu za njegom. To je ozbiljno duhovno pitanje. Kad osobu gledamo samo kroz njezinu korisnost, zdravlje ili trošak, prestajemo gledati kršćanski. Jer u središtu naše vjere nije savršeno tijelo, nego raspeti i uskrsli Krist; nije snaga koja se nameće, nego ljubav koja ostaje.

Crkva zato ne smije starije osobe promatrati samo kao one kojima treba pomoći. One nisu „pastoralni problem”. One su živi dio Tijela Kristova. One su pamćenje obitelji, molitvena snaga župe, tiha škola vjernosti. Koliko je vjere sačuvano upravo preko baka koje su učile djecu prekrižiti se, djedova koji su šutljivo radili i pošteno živjeli, starijih koji su u teškim vremenima čuvali krunicu, svetu misu, hrvatsku riječ i obiteljski stol! U njihovim borama nije samo starost; ondje je povijest ljubavi.

Blagdan sv. Joakima i Ane, Isusova djeda i bake, podsjeća nas da ni sam Gospodin nije htio ući u svijet bez obiteljske povijesti. Utjelovljenje ima rodoslovlje. Bog ne spašava čovjeka izvan vremena, nego ulazi u naraštaje, u kuće, u običaje, u obiteljske boli i blagoslove. Zato je susret mladih i starijih duboko evanđeoski. Mladi trebaju budućnost, ali budućnost bez sjećanja postaje plitka. Stariji trebaju blizinu, ali blizina im ne vraća samo društvo; ona im vraća dostojanstvo.

Četvrta Božja zapovijed — „Poštuj oca i majku” — nije sentimentalna uspomena iz djetinjstva. Ona obvezuje i odrasle. Poštovanje roditelja i starijih ne završava kad se odselimo, zaposlimo ili zasnujemo svoju obitelj. Ono se tada samo mijenja u zreliji oblik: u posjet, strpljenje, telefonski poziv, vožnju liječniku, zajedničku molitvu, oprost, zahvalnost. Katekizam Katoličke Crkve jasno podsjeća da odrasla djeca trebaju, koliko mogu, pružiti roditeljima materijalnu i moralnu potporu u starosti, bolesti, samoći i nevolji. To nije dodatak vjeri. To je vjera u praksi.

Papa Lav XIV. posebno poziva mlade da obnove lijepi običaj posjećivanja baka i djedova, starijih članova obitelji i onih koji nemaju nikoga. To je jednostavan poziv, gotovo neugodno jednostavan. Ne traži projekt, odbor ni strategiju. Traži vrijeme. Pokucati. Sjesti. Pitati: „Kako si stvarno?” Poslušati priču koju smo možda već čuli. Donijeti kolač. Izmoliti Zdravomariju. Odvesti nekoga na misu. Zamoliti za blagoslov. Posjet nije mala stvar. Posjet je način da Božja rečenica — „Tebe ja zaboraviti neću” — dobije ljudski glas, oči i ruke.

A starijima Crkva danas govori: ne bojte se svoje krhkosti. Krhkost nije znak da je vaše poslanje završilo. Možda više ne možete nositi kao prije, ali možete blagoslivljati. Možda više ne možete trčati, ali možete moliti. Možda su vam ruke slabije, ali mogu držati krunicu. Možda vam dani izgledaju usporeni, ali baš vaša strpljivost može poučiti svijet koji žuri bez cilja. U Božjim očima čovjek ne vrijedi manje zato što treba pomoć. Naprotiv, ondje gdje učimo primati pomoć, učimo i najdublju istinu: nitko se ne spašava sam.

Neka zato ovaj srpanj u našoj župi ne ostane samo mjesec godišnjih odmora, nego mjesec svetih posjeta. Sjetimo se svojih baka i djedova. Sjetimo se starijih susjeda. Sjetimo se onih koji više ne mogu do crkve. Sjetimo se onih čija su imena možda izblijedjela u našim kalendarima, ali nisu izblijedjela u Božjim dlanovima.

Jer župa u kojoj nitko nije zaboravljen već sada nalikuje nebu.

Za izradu članka koristio sam službenu Papinu poruku, hrvatski prijevod IKA-e, priopćenje Dikasterija za laike, obitelj i život te Katekizam Katoličke Crkve o četvrtoj zapovijedi i brizi za starije. Papa u poruci osobito naglašava da je Crkva pozvana biti majka svima, da mladi trebaju posjećivati starije, te da krhkost nije razlog za strah nego prostor kršćanskog poziva, molitve i pomirenja.