Marija – znak sigurne nade

Velika Gospa govori da je cijeli čovjek – dušom i tijelom – pozvan u Božju slavu

Kad na Veliku Gospu podignemo pogled prema Mariji, Crkva nas ne poziva da zaboravimo zemlju, nego da drukčije vidimo čovjeka. Svetkovina Uznesenja nije samo pobožna uspomena na završetak Marijina zemaljskog života. Ona je navještaj naše budućnosti. Crkva vjeruje da je Marija, po završetku svoga zemaljskog puta, dušom i tijelom uznesena u nebesku slavu. U njoj već gledamo ono što Bog, po Kristovu uskrsnuću, pripravlja svima koji mu pripadaju.

Zato se Marijino Uznesenje može razumjeti jedino u svjetlu Krista. Marija nije sama sebi otvorila nebo niti je njezina slava usporedna sa slavom njezina Sina. Krist je „prvina usnulih”, pobjednik nad grijehom i smrću; Marija je, po posebnoj Božjoj milosti, na jedinstven način dionica te pobjede. U njoj se unaprijed ostvaruje ono što Crkva još iščekuje. Zato je Drugi vatikanski sabor naziva „znakom sigurne nade i utjehe” Božjem narodu koji putuje kroz povijest.

Ta nada nije neodređeni optimizam niti puka želja da će na kraju nekako sve dobro završiti. Ona ima čvrst temelj: uskrsloga Krista. I obuhvaća cijeloga čovjeka. Kršćanska vjera ne govori o spasenju duše kao da je tijelo privremena ambalaža koju ćemo jednom odbaciti. Tijelo pripada našoj osobi. Njime primamo život, radimo, grlimo, služimo, trpimo i nosimo tragove svoje povijesti. Bog ne spašava samo jedan dio nas. Poziva nas u zajedništvo u kojem će cijeli čovjek biti obnovljen i proslavljen.

Ova istina ulazi u bolničku sobu, u dom starije osobe, u obitelj koja skrbi za nemoćnoga i u srce onoga koji je nekoga pokopao. Živimo u kulturi koja veliča mladost, snagu i besprijekoran izgled, a teško prihvaća starenje, bolest, invaliditet i umiranje. Marijino Uznesenje zato potvrđuje dostojanstvo svakoga ljudskog tijela, osobito ranjenoga i slaboga. Ako je čovjek pozvan na uskrsnuće, tada nijedan bolesnik nije teret, nijedan starac nije višak, nijedna osoba s invaliditetom nije manje vrijedna, a tijelo umirućega nije napuštena ljuštura. Svaki je čovjek Božje stvorenje, vrijedan ljubavi i pozvan u njegovu slavu.

Pogled prema nebu stoga nas ne udaljava od zemlje. Evanđelje Velike Gospe prikazuje Mariju koja, noseći Krista, ustaje i hita Elizabeti. Primljenu milost ne zadržava za sebe, nego je pretvara u blizinu i služenje. Njezin Magnificat nije bijeg od stvarnosti, nego pjesma o Bogu koji raspršuje ohole, uzvisuje neznatne i gladne ispunja dobrima. Tko se nada uskrsnuću ne postaje ravnodušan prema svijetu; naprotiv, postaje osjetljiviji na tuđu bol jer zna da je svaki život dragocjen i da ljubav ima vječnu težinu.

Slaviti Veliku Gospu zato znači više od sudjelovanja u procesiji ili izgovaranja poznatih molitava. Znači dopustiti da nas nada pokrene: prema bolesniku kojega dugo nismo posjetili, starijoj osobi koja čeka razgovor, obitelji opterećenoj brigom ili čovjeku čije smo dostojanstvo prestali primjećivati. Najmarijanskiji čin nije samo govoriti o Mariji, nego poput nje primijetiti tko nas treba i poći mu ususret.

Marija nije uznesena da bi nam postala daleka. U njezinoj proslavi Bog nam pokazuje koliko je velika budućnost koju je u Kristu otvorio svakom čovjeku. Dok još prolazimo kroz bolest, gubitke, strahove i smrt, ona nam je znak da posljednja riječ ne pripada grobu, nego Bogu života. U Mariji se ne divimo samo povlastici darovanoj jednoj ženi; prepoznajemo obećanje dano cijeloj Crkvi. Ona je već ondje kamo smo i mi pozvani: cijeli, dušom i tijelom, u Božju slavu.