Zora novoga početka

Pedeset godina nakon što su naši prethodnici odlučili sagraditi hrvatsku katoličku župu u Mississaugi, pitanje više nije samo što smo od njih primili, nego što ćemo mi ostaviti onima koji dolaze

Godine 1977. Hrvati na području Mississauge i Peela nisu imali ovu crkvu. Nisu imali župnu dvoranu, park ni prostrano zemljište na kojem bi se njihova djeca mogla okupljati. Nisu imali mjesto koje bi mogli nazvati svojim duhovnim domom.

Imali su nešto drugo: katoličku vjeru donesenu iz domovine, ruke navikle na rad i čvrstu odluku da u novoj zemlji ne žive bez korijena.

Većina nije došla u Kanadu zato što je kod kuće imala lagodan život. Napustili su obitelji, poznati jezik, krajolik i način života. U novoj su zemlji radili teške poslove, učili nova pravila i gradili budućnost počinjući gotovo od nule. Upravo su ti ljudi, nakon radnoga tjedna, nalazili vrijeme, snagu i sredstva za osnivanje hrvatske katoličke župe.

Nisu se najprije pitali što će župa ponuditi njima. Pitali su se što oni mogu izgraditi za svoju djecu.

Torontski nadbiskup Philip Pocock 6. prosinca 1977. godine kanonski je uspostavio Župu Hrvatskih mučenika za Hrvate na području Peela. Prve mise slavile su se u crkvi St. Francis of Assisi, a zatim u sportskoj dvorani škole Mary Fix. U lipnju 1979. počela je gradnja crkve i pastoralnoga centra, koja je dovršena već pred kraj iste godine. Crkvu je 6. srpnja 1980. blagoslovio hrvatski kardinal Franjo Šeper.

Iza tih nekoliko rečenica stoje tisuće sati rada, sastanaka, prikupljanja sredstava, odricanja i molitve. Netko je nakon smjene na poslu došao pomoći. Netko je darovao novac koji nije lako zaradio. Netko je kuhao, čistio, organizirao i obilazio obitelji. Svećenik je predvodio, a narod je gradio.

Zato mi danas imamo crkvu u kojoj slavimo Boga. Imamo dvoranu u kojoj se susrećemo. Imamo park, parking i prostor za djecu i obitelji. Imamo mjesto na kojem možemo moliti, pjevati, učiti i razgovarati hrvatskim jezikom.

Imamo ono o čemu je prva generacija mogla tek sanjati.

Zora nije povratak u prošlost

Na početku rujna slavimo Rođenje Blažene Djevice Marije. Crkva taj blagdan naziva „zorom spasenja”. Zora još nije puni dan, ali govori da dolazi svjetlost. Marijinim rođenjem Bog je u tišini započeo nešto novo: pripravljao je dolazak svojega Sina.

Marija nas ne poziva da se zatvorimo u prošlost. Ona pokazuje kako se primljeno obećanje pretvara u novu budućnost. Vjeru svojih otaca primila je kao živi dar, a svojim je „da” otvorila vrata Kristu.

Zato „Zora novoga početka” ne znači pokušaj vraćanja župe u 1977. godinu. Vremena su se promijenila, promijenila se Kanada, promijenile su se naše obitelji i način na koji mlađi naraštaji govore, rade i međusobno komuniciraju. Ne možemo živjeti od nostalgije niti jednostavno ponavljati ono što je djelovalo prije pedeset godina.

Ali možemo ponovno pronaći ono što je pokretalo naše prethodnike: vjeru koja se ne boji žrtve, ljubav prema Crkvi koja zasuče rukave i odgovornost prema naraštajima koji još nisu došli.

Što ćemo mi ostaviti?

Iduće godine Župa Hrvatskih mučenika obilježit će pedesetu obljetnicu svoga osnutka. Takva se obljetnica može proslaviti svečanom misom, pjesmom, banketom, izložbom starih fotografija i zahvalnim sjećanjem na zaslužne ljude. Sve je to potrebno i lijepo.

Ali pedeseta obljetnica ne smije biti samo pogled u retrovizor.

Najljepši spomenik osnivačima neće biti ploča na zidu, nego živa župa. Bit će to crkva u kojoj se slavi dostojanstvena liturgija, čuje dječji glas i susreću različiti naraštaji. Bit će to zajednica u kojoj se vjera prenosi, novi ljudi osjećaju dobrodošlima, osamljeni nisu zaboravljeni, a odgovornost ne ostaje na nekoliko osoba.

Zgradu smo naslijedili, ali župu svaki naraštaj mora ponovno graditi.

Naši prethodnici gradili su zidove jer zidova nije bilo. Naš je zadatak tim prostorima dati život. Oni su prikupljali novac za zemljište i građevinski materijal. Mi moramo okupljati ljude, buditi vjeru, odgajati djecu i stvarati zajedništvo. Njima ništa nije bilo preteško jer su znali za koga grade. Ni mi ne smijemo zaboraviti za koga smo odgovorni.

Župa ne može počivati samo na župniku i onome što župnik uspije organizirati. Župnik može predvoditi zajednicu, naviještati Božju riječ i slaviti sakramente, ali ne može umjesto cijele zajednice biti zajednica. Crkva je Kristovo Tijelo, a u živom tijelu svaki ud ima svoje mjesto i zadaću.

Naši su zaštitnici Hrvatski mučenici. Oni su za vjernost Kristu dali vlastiti život. Od nas se danas uglavnom ne traži mučenička krv. Ali bilo bi neobično nositi ime mučenika, a očekivati kršćanstvo koje nas ništa ne stoji.

Možda naša žrtva znači vrijeme koje smo namjeravali potrošiti samo na sebe. Možda znači preuzeti odgovornost, započeti nešto novo, pomoći drugome ili ustrajati i onda kada ne dobijemo priznanje. Ne moramo svi učiniti isto, ali nitko ne bi smio misliti da nema što dati.

Sačuvati korijen, graditi most

Naši su prethodnici željeli mjesto na kojem će njihova djeca moći moliti i govoriti hrvatski. Taj hrvatski katolički identitet trebamo čuvati. U njemu su vjera, molitve, pjesme, žrtve i sjećanja naših obitelji.

Ali ako to nasljeđe želimo ostaviti budućim naraštajima, moramo pronaći način da do njih stvarno stigne.

Dio naše djece i mladih hrvatski jezik više ne razumije dovoljno dobro da bi na njemu mogao primati cijelo bogatstvo liturgije, propovijedi i kateheze. Tu su i supružnici drugih nacionalnosti te obitelji u kojima je engleski postao glavni jezik. Zbog njih je pastoral na engleskom jeziku dio poslanja naše župe.

Engleski jezik nije neprijatelj hrvatskoga identiteta. On može biti most kojim će vjera naših predaka stići do njihove djece i unučadi. Ali most ima smisla samo ako njime netko prolazi. Zato pastoral na engleskom trebaju svojom prisutnošću i sudjelovanjem poduprijeti upravo oni kojima je namijenjen. Istodobno, čuvanje hrvatskoga jezika neće uspjeti ako se mlađi u vlastitoj župi budu osjećali poput stranaca.

Ne moramo birati između korijena i budućnosti. Stablo bez korijena pada, ali stablo koje više ne pušta nove grane polako se suši.

Godina zahvalnosti koja postaje djelo

Priprava za pedesetu obljetnicu pruža nam priliku da se ponovno zapitamo što ova župa treba postati. Ne samo što treba popraviti, obnoviti ili urediti, nego kakvu zajednicu želimo predati sljedećem naraštaju.

Naš župni piknik na blagdan Rođenja Blažene Djevice Marije može biti prvi korak te priprave. Ne samo proslava završetka ljeta, nego početak godine zahvalnosti. Zahvalnosti Bogu koji je ovu zajednicu vodio gotovo pola stoljeća. Zahvalnosti Hrvatskim mučenicima koji nas podsjećaju da vjera ima cijenu. Zahvalnosti pokojnim župljanima koji su u temelje ove župe ugradili svoj rad i žrtvu. Zahvalnosti živima koji je i danas nose.

Prava zahvalnost nije samo osjećaj. Ona postaje odgovornost.

U Evanđelju čovjek koji je primio talente nije pohvaljen zato što ih je pažljivo sačuvao, nego zato što ih je umnožio. I nama je povjereno veliko blago. Nismo ga sami stvorili, ali smo odgovorni za ono što ćemo s njime učiniti.

Kada za pedeset godina netko drugi bude obilježavao stotu obljetnicu ove župe, što će moći reći o nama? Hoće li reći da smo samo koristili ono što smo naslijedili ili da smo i mi nešto izgradili? Hoće li ovdje još biti zajednica koja slavi Boga, prenosi vjeru i zna tko je? Hoće li hrvatski katolički korijen nastaviti donositi nove plodove na kanadskom tlu?

Odgovor se neće napisati tek u budućnosti. Pišemo ga sada.

Kao što je Marijino rođenje bilo tiha zora velikoga Božjeg djela, neka i ovaj rujan bude zora našega novog početka. Ne povratka unatrag i ne ružičastoga sanjanja o sutrašnjici, nego početka koji se rađa iz zahvalnosti, vjere i odluke da ćemo dostojno predati ono što smo primili.