NADA KOJA NAS OBVEZUJE

Dok molimo za pokojne i žrtve rata, vjera nas okreće i onima koji trebaju našu blizinu. Ususret pedesetoj obljetnici župe pitamo se kako čuvati nasljeđe, živjeti vjeru u obitelji, podijeliti odgovornost i svojim darovima graditi budućnost zajednice.

Dragi župljani, draga braćo i sestre u Kristu!

Početkom studenoga vraćamo se imenima koja ne želimo zaboraviti. Nekima su grobovi najmilijih ovdje, drugima daleko od Kanade. Ipak, udaljenost ne prekida molitvu. U crkvi, pred obiteljskom fotografijom ili na groblju izgovaramo ista imena i Bogu povjeravamo iste ljude. Naš je život satkan od života drugih: od primljene vjere, ljubavi koja nas je podigla i žrtava koje smo katkad tek poslije istinski uzmogli razumjeti. Naša molitva obuhvaća i one za koje se više nitko ne sjeti moliti. Pred Bogom život je više od redaka na nadgrobnoj ploči.

Svi sveti i Dušni dan otvaraju i pitanje o nama koji ostajemo. Kako živimo s nadom da smrt nema posljednju riječ?

U poruci za Nadbiskupijski dan palijativne skrbi, 24. i 25. listopada, kardinal Frank Leo povezao je upravo ove dane s brigom za teško bolesne. Njegova poruka podsjeća da bolest ne umanjuje ljudsko dostojanstvo i da skrb mora obuhvatiti cijelu osobu.

Ususret pedesetoj obljetnici naša župa Hrvatskih mučenika ulazi u vrijeme odluka. Zahvalnost za pokojne graditelje postavlja nam pitanje: tko će danas nositi njezin život? Kao vaš župnik želim da o tome govorimo otvoreno, s poštovanjem prema onima koji služe i pozivom onima koji tek trebaju pronaći svoje mjesto. Naša nada traži takvu blizinu.

Zajedništvo koje smrt ne prekida

Na svetkovinu Svih svetih slavimo ljude koji su u Bogu stigli do punine života. Njihova svetost plod je Kristove milosti prihvaćene u konkretnom životu. Svetost raste i u poslovima koji rijetko privlače pozornost: njegovati supružnika, odgajati dijete, pošteno raditi, oprostiti i ostati vjeran bez priznanja. Zahvaljujemo za skrivenu dobrotu pokojnih, a njihovu vječnu sudbinu povjeravamo Božjem milosrđu.

Dušni dan upravo je takva molitva Crkve. Oni koji umru u Božjoj milosti i prijateljstvu, a još nisu potpuno očišćeni, prolaze konačno očišćenje prije ulaska u nebesku radost. Zato za pokojne prinosimo molitve, osobito euharistijsku žrtvu. Svoje najmilije donosimo pred Gospodina kojemu pripadaju i naš život i naša smrt.

Ispovijedamo općinstvo svetih: zajedništvo Crkve na zemlji s onima koji se čiste i s onima koji već gledaju Boga. Molitva za pokojne pripada tom zajedništvu. Kada župa slavi misu za svoje pokojne, pred Bogom nosi i obitelji koje zbog njih tuguju.

Vjera u uskrsnuće ne nalaže da prestanemo plakati. Isus je zaplakao pred Lazarovim grobom. Kršćanska nada dopušta da kažemo koliko gubitak boli i upućuje nas na Krista koji je umro i uskrsnuo. Ožalošćenome često više znači mirna prisutnost nego objašnjenje koje prerano zatvara razgovor. Ne trebamo ispuniti svaku šutnju; trebamo paziti da čovjek ne ostane napušten.

U studenome posebno pamtimo Vukovar i Škabrnju i sve žrtve Domovinskoga rata. Molimo za poginule, nestale i njihove obitelji te preuzimamo odgovornost za mir. Pamćenje vlastite patnje otvara nas i solidarnosti s progonjenim kršćanima danas. Na njih nas ove godine istoga 18. studenoga podsjeća Crvena srijeda, pozivajući nas na molitvu i solidarnost.

Briga koja ne završava kada nema izlječenja

Tu se molitva u studenom susreće s palijativnom skrbi. Kardinal Leo naglašava da ona može započeti i ranije tijekom ozbiljne bolesti. Ublažava tegobe te odgovara na tjelesne, emocionalne, društvene i duhovne potrebe. Obitelji može pomoći da u strahu ponovno pronađe prostor za razgovor, zahvalnost i pomirenje.

Kanadski biskupi u izjavi od 10. lipnja ponovno pozivaju na dostupnu palijativnu skrb i protive se eutanaziji i potpomognutom samoubojstvu. Naglašavaju pratnju, olakšavanje boli i dostojanstvo ranjivih. Katekizam razlikuje namjerno izazivanje smrti od odustajanja od nerazmjernih medicinskih postupaka; redovita skrb za bolesnika ostaje obveza. U teškim odlukama obitelj treba stručnu i duhovnu potporu, a ne osjećaj da sve mora razabrati sama.

Što to traži od naše župe? Da se bolesnika i obitelj sjetimo i nakon prvog poziva. Da, u dogovoru s njima, ponudimo pomoć koju možemo održati: posjet, prijevoz, obrok ili predah osobi koja njeguje. Da se pravodobno zatraži svećenik za razgovor i sakramente. Poštujući želje bolesnika i privatnost obitelji, najprije poslušajmo kakva je pomoć doista potrebna.

Papa Lav XIV. u ovogodišnjoj poruci za Svjetski dan bolesnika ističe da se skrb ostvaruje u mreži odnosa obitelji, zdravstvenih djelatnika i zajednice. Kanadski program Horizons of Hope upravo župama nudi poticaje za razgovor o bolesti, umiranju, pratnji i žalovanju.

Nakon sprovoda, kada se drugi vrate obvezama, dragocjeni su običan poziv, mjesto za stolom i spremnost da ponovno saslušamo istu uspomenu. Žalost nema rok. Obiteljima koje nose takvu bol želim poručiti: u našoj molitvi imate mjesto, a želim da ga imate i u svakodnevnoj blizini.

To zajedništvo počinje i u obitelji. Priprava za sakramente poziva roditelje i djecu da zajedno obnove vjeru redovitom obiteljskom molitvom i nedjeljnom misom. Ne može to ostati samo obveza djeteta i vjeroučiteljice. Dijete teško može razumjeti da je euharistija središte vjere ako je u obiteljskom rasporedu uvijek posljednja. Obitelji pritom nose stvarne obveze, ponekad je tu i bolest i teret skrbi za starije i nemoćne; u župi trebaju pronaći razumijevanje i pomoć za ostvarive korake. Župa treba biti mjesto razgovora i oslonca, gdje se čovjek osjeća prihvaćenim i primijećenim. Primijetimo novoga župljanina i onoga koji stoji sam: priđimo, predstavimo se i pozovimo ga u razgovor. Jesmo li samo korisnici župnih usluga ili zajednica koja zajedno živi vjeru?

Takva zajednica treba i sposobnost promjene. Tradicija vjere dragocjena je; no svaka ustaljena navika nema istu težinu. Rečenica da smo uvijek tako radili ne može zaključiti razgovor i opravdati nepristojno ponašanje i bunt bez razloga. Trebamo saslušati prigovore, obrazložiti svrhu promjene i procijeniti učinke. Ni novost sama ne jamči dobro. Uzajamno poštovanje, razboritost i podijeljena odgovornost pomažu nam čuvati nasljeđe i odgovoriti onome što zajednica danas treba.

Obljetnica postavlja pitanje budućnosti

Pedeseta obljetnica 2027. daje nam prigodu da zahvalimo za sve koji su gradili ovu zajednicu. Prema našem planu kardinal Frank Leo otvorit će jubilarnu godinu 7. ožujka 2027. svečanom misom u 11 sati. Radujemo se i planiranom pohodu biskupa Roberta Kasuna za Tavelićevo 15. studenoga 2026. u 11 sati. Priprava jubileja ipak traži iskren pogled na naše snage. Ono što slavimo treba imati nastavak u župnom životu: u molitvi, bogoslužju, brizi za čovjeka i ljudima koji su spremni preuzeti konkretan dio služenja.

Želja nam je objaviti i monografiju povodom pedesete obljetnice. Za taj projekt tek trebamo okupiti tim. Građu treba pronaći, pregledati stare fotografije, prethodne monografije i župne vjesnike, razabrati što pojedini zapisi svjedoče te pripremiti materijal. Ima li među nama ljudi koji mogu dati vrijeme, strpljenje i sposobnosti za taj posao? Sačuvati nasljeđe znači i pažljivo provjeriti imena, okolnosti i datume, dok još možemo razgovarati s ljudima koji ih pamte.

Prema budućnosti gledamo i kroz Cro Voice Canada. Našem radijskom programu trebaju volonteri; posebno se obraćam skupini mladih odraslih. Kako možete pridonijeti da radio bude trajan jubilarni dar župi i korisna platforma hrvatskoj zajednici u Kanadi? Otvoreno razgovarajmo o tome tko može sudjelovati i koliki doprinos može pouzdano preuzeti.

Zahvalnost treba postati podijeljena odgovornost

Naš župni zbor godinama nije dobio nove članove. Pjevane mise i dalje nose i župljani stariji od sedamdeset i pet godina. Za njihovu vjernost i trud duboko sam zahvalan. Ta zahvalnost traži i naš odgovor: nije pravedno da pjevanje na misama i ubuduće ovisi samo o istim starijim župljanima. Zato izravno pozivam one koji imaju glazbeni dar da ga stave na raspolaganje zajednici. Podrška zboru postaje stvarna kada netko odvoji vrijeme i prihvati redovitost te službe. Ne očekujem da svatko može sve, ali potrebni su nam ljudi koji će doći, pripremiti se i ostati vjerni preuzetoj obvezi.

Još nemamo stabilnu ekipu za služenje kod oltara. Pritom mislim i na starije srednjoškolce i studente, a ne samo na malu djecu. Vaša zrelost, sabranost i spremnost na učenje mogu mnogo značiti bogoslužju i mlađima koji tek počinju služiti. Župa treba vaš stvarni doprinos. Nemamo ni dovoljan broj čitača ni skupljača milostinje. Kod organiziranja banketa sve veći je problem pronaći volontere za urediti dvoranu. Moramo to pošteno reći: župa u kojoj se vjernici ne žele uključiti u njezin život ide prema gašenju, koliko god njezina zgrada ili imovina bila lijepa i uređena. Kao vaš župnik, ne mogu se pomiriti s time da svake godine sve manje ljudi nosi sve veći teret, dok ostali očekuju da će sve nekako nastaviti funkcionirati. Zato o tome govorim sada, dok još imamo mogućnost da nešto promijenimo. Budućnost ove župe ovisi o tome koliko smo se danas spremni za nju zauzeti.

Pošteno reći što možemo nositi

Pred jubilej moramo se zato pitati imamo li dovoljno ljudi, vremena i snage za ono što želimo poduzeti. Župno pastoralno i Ekonomsko vijeće imaju u tome važnu zadaću: pomoći razabrati potrebe, odgovorno planirati i povezati želje s raspoloživim mogućnostima. To je zajednička briga za poslanje župe.

Ako zajednica nema kapacitet za zamišljeni opseg proslava, to trebamo jasno reći i opseg pošteno prilagoditi. Vjerodostojnost traži da obećamo ono iza čega možemo stati. Ne želim da jubilej iscrpi nekoliko istih obitelji dok drugi ostanu promatrači. Želim da nam iskustvo jubileja pomogne otkriti koliko dobra možemo učiniti kada se više ljudi doista uključi.

Pozivam vas da se u srijedu, 18. studenoga, u 19 sati okupimo na župnoj misi za sve nevino stradale u Domovinskom ratu i progonjene kršćane u svijetu. Svijeće ćemo moći paliti od subote, 14. studenoga, nakon večernje mise do te srijede.

Draga braćo i sestre, pokojnima dugujemo molitvu i zahvalnost, a živima svoju prisutnost. U Kristu učimo da ljubav ima predznak vječnosti. Neka Gospodin prati, blagoslovi i čuva vas i vaše obitelji.

Vaš župnik, Fr. Filip Pavlović